fbpx
kontakt telefon
0605377735

Karate između sporta i načina života

Karate između sporta i načina života


Sadržaj

  1. poglavlje – Uvod
  2. poglavlje – Predistorijat karatea
  3. poglavlje – Sistematizacija karate tehnike
  4. poglavlje – Promovisanje karatea
  5. poglavlje – Razvoj karatea u Jugoslaviji
  6. poglavlje – Etimologija reči karate
  7. poglavlje – Karate-do
  8. poglavlje – Zaključak

Uvod

Pristup karateu može biti različit. Karate je veština borenja ili samoodbrane, sport, način života, rekreacija, način postizanja zadovoljavajuće telesne građe, način usvajanja određene discipline preko potrebne u rešavanju životnih problema.

Neki od prvih majstora karatea počeli su se njime baviti kako bi ojačali svoje krhko zdravlje. Danas karate vežbaju ljudi širom sveta bez obzira na starost i pol. Karate nije i verovatno nikad neće postati toliko komercijalizovan kao sportovi s loptom. Vežbači karatea nisu u trci za sportskom slavom i ne zarađuju kao fudbaleri ili teniseri, ali broj vežbača nije mali i sve je veći, a njihova posvećenost karateu raste s godinama njihove starosti. Odgovor na pitanje: Zašto je to tako? – vrlo je jednostavan i glasi: karate zadovoljava neke njihove potrebe. Na primer, dobra linija, samopouzdanje, osećaj sigurnosti, zdrav život, oslobađanje od stresa, sam sport, kompeticija, spoznaja sebe i mogućnosti svog tela. Kod jednih preovlađuje ponešto od nabrojanog, drugima je važno sve.

Zbog različitog poimanja karatea od strane ljudi koji su se njime bavili i postizali majstorstvo u njemu, kao i zbog različite telesne građe mnogih majstora karatea, a s druge strane zbog želje za popularizacijom i atraktivizacijom karate sporta – pri čemu se ne sme izgubiti iz vida komercijalizacija, u današnje vreme nezaobilazna u sportu, na kojoj sve više insistiraju i sami vežbači – danas se ne može govoriti o karateu kao o jednom sportu, jednoj veštini, jednom entitetu uopšte.

U današnje vreme karate je podeljen na mnoge stilove, mnoge federacije, mnoge škole. Taj pluralizam pravaca je doveo do toga da viđenje karatea postane dosta široko i nejasno. Ipak, promene u karateu nisu jednolinijske i konačne. Novi vežbači sada mogu birati koji to stil i način vežbanja s određenim pravilima njima odgovara i u okviru njega pronaći i graditi sebe, zadovoljavati svoje potrebe.

Neki od ovih pravaca danas su bliži sportu, drugi borilačkoj veštini kao veštini samoodbrane, treći opet borilačkoj veštini, ali kao načinu života, što je najbliže izvorima nastanka karatea. Pristalice stare škole, koje svoj karate zasnivaju na temeljima izvornog, tradicionalnog oblika u kojem se karate prvi put pojavio izvan Japana, veliki su protivnici ovih promena. Vežbači u novijim karate školama, pak, tradicionalni karate smatraju nedovoljno atraktivnim i zastarelim.

Promene u karateu nećemo vrednosno tumačiti. Kao i promene u društvu, one su prosto nužne. Ono što jeste izvesno, to je da karate nije nastao kao sport.

Predistorijat karatea

Ovladati veštinom odbrane imperativ je i za druge vrste u prirodi ne samo za čoveka. Ukoliko govorimo o odbrani, to nužno podrazumeva da postoji i napad. Napad – ratovi, osvajanja, pokoravanja – stvarali su potrebu za ovladavanjem ratničkim veštinama, bez kojih verovatno ne bi bilo ni borilačkih veština.

Čovek, u potrazi za posebnom tehnikom koja će ga učiniti čvršćim, bržim, okretnijim, snalažljivijim od svojih protivnika – bilo životinja bilo drugih ljudi kojima je okružen – a imajući u vidu superiornost svojih neprijatelja, nije svoje veštine unapređivao samo nagonski nego i racionalno ponavljajući, primenjujući i prenoseći to znanje i iskustvo na sunarodnike i potomke.

Iskoristiti maksimum sopstvenih kapaciteta i uz što manji utrošak energije proizvesti što veću snagu a racionalnim kretanjem postići što veću brzinu, prepoznati slabosti neprijatelja i pomoću njih ga poraziti osnovne su pretpostavke svake borilačke veštine. Imajući ovo u vidu, korene karatea morali bismo tražiti u praistoriji.

Jedna gruba podela borilačkih veština bila bi na one s oružjem i one bez oružja. Ove druge, opet, možemo podeliti na udaračke, bacačke i kombinovane. Karate je borba bez oružja i spada u udaračke borilačke veštine, tj. za onesposobljavanje protivnika u karateu se koristi udarac.

Kada su tačno ljudi počeli da koriste ovu veštinu, za sada još uvek nema pronađenih pisanih podataka koji bi dali potvrdu nekoj od brojnih savremenih hipoteza. O nastanku karatea postoje i brojne legende.

Prema jednom izvoru pre 5000 godina u Indiji živeo je jedan bogat princ, koji je razvio prve sisteme borenja i samozaštite bez oružja. Ovaj princ je posmatrao životinje i proučavao njihove načine napada i odbrane. Posebno je obratio pažnju na pritajenost tigra dok vreba svoj plen i na njegov eksplozivan napad, ili na to kako neke ptice koriste krila i noge u borbi. Pokušao je da prilagodi ovu tehniku čoveku i uvideo da daje rezultate. Ta legenda takođe kaže da je princ sproveo ogled nad njegovih 1000 robova i da je tom prilikom istraživao koje su to tačke na čovekovom telu koje kada se dovoljno jako udare, nastupa smrt. To su bili principi prvog sistema samozaštite bez oružja.

Važna figura u istoriji borenja bez oružja je i Bodidarma . U Indiji se vekovima razvijala borilačka veština bez oružja. Njome su ovladali i koristili je pripadnici ratničke kaste, kšatrije. Oko pola milenijuma pre nove ere, sin južnoindijskog kralja Sugande, bio je pripadnik pomenute ratničke kaste. Po završetku vojne službe, nastanjuje se u maloj budističkoj provinciji, gde se školuje i vaspitava kod poznatih budističkih sveštenika. Kasnije će ovaj čovek dobiti ime Bodidarma (Bodi – istina i Darma – filozofski zakoni u budizmu).

Prema legendi ovaj budistički sveštenik peške je prešao preko Himalaja išavši iz Indije u Kinu i nastanio se u manastiru Šaolin. Tamo je počeo da obučava sveštenike određenoj borilačkoj veštini bez oružja uz pomoć koje bi se mogli braniti od čestih upada razbojnka u ovaj bogati manastir. Pored toga, uz vežbe koje im je pokazao njihovo telo je postajalo jače i mogli su duže da ostanu koncentrisani u meditacijama, a i statične meditacione tehnike zamenjivali su ovim – monasi manastira Šaolin zapravo su radili kate.

To je bio osnov za nastanak zen-budizma, filozofije veoma važne za razumevanje i samog karatea, a koji je tek u Kini, zbog praktične prirode ovog naroda, doživeo svoj procvat. O tome piše i D. T. Suzuki , čuveni izučavalac zena, koji se suprotstavlja mišljenju nekih autora koji smatraju da je zen nastao u Indiji.

Ključni pojam u zen filozofiji je satori i znači prosvetljenje. Za razliku od klasičnog budizma, gde se do prosvetljenja dolazi kroz duboku meditaciju sledeći put Bude, satori se dostiže kroz svakodnevni rad i postizanje majstorstva u određenim veštinama. Satori bi u karateu bio potpuna samospoznaja i ovladavanje svojim telom do krajnjih granica, za šta je potreban svakodnevni, doživotni rad. To je nešto nedostižno ka čemu se teži. Ipak, satori, za razliku od prosvetljenja u klasičnom budizmu, takođe je i vrlo opipljiv, jer se krajnji satori sastoji iz mnoštva satorija, odnosno dostizanja horizonata nakon kojih se otvaraju novi vidici. Osim toga, „vežbači karate-doa ne teže samo da usavrše veštinu za koju su se opredelili, nego i da očiste svoja srca i svoju svest od svih ovozemaljskih prohteva i ispraznosti“ .

Funakoši Gičin u svojoj autobiografiji piše o skorijoj istoriji karatea. Prema njegovim rečima, karate je nastao iz jednog oblika kineskog borenja zvanog kempo. Kroz trgovinsku saradnju između Kine i Rjukju arhipelaga, čije je najveće ostrvo Okinava, takođe je postojala i fuzija kultura, te je pomenuti vid borenja postao popularan na ostrvima. Ali, tamo se kroz mešanje s domicijalnim oblikom borenja Okinavljana menjao i razvijao u posebnu vrstu pesničenja. U dva navrata je u istoriji stanovnicima ostrva bilo zabranjeno nošenje oružja i oni su bili prinuđeni da se od napada brane golim rukama. Kroz usavršavanje veštine borbe bez oružja razvija se i karate u različitim stilovima, koji i danas uglavnom postoje.

Sistematizacija karate tehnike

Bez obzira na stil karatea, ovu veštinu nije teško prepoznati. Tehnika koja se izvodi vrlo je osobena a samim tim i prepoznatljiva. Prvu sistematizaciju u karateu sproveli su poznati japanski učitelji: M. Nakajama, H. Kanazava, H. Nišijama. Oni su utvrdili sledeće vrste tehnika:

• ručne (boduće, sekuće i ostale),

• nožne (boduće, sekuće, s trzajem i ostale),

• ostale (modifikacija tehnika prethodne dve grupe).

Druga sistematizacija, koja je proizašla iz karate prakse, definiše karate tehnike kroz sledeće forme :

• ručne (pokreti napada i odbrane),

• nožne (pokreti napada i odbrane),

• dogovoreni sparing (odbrana/napad),

• slobodni sparing (u kretanju napad po izboru vremena i distance),

• sportska borba (oba partnera napadaju s kontrolom, brane se i uzvraćaju napad rukom ili nogom sa različitim kombinacijama).

Specifičan vid sistematizacije su takozvane kate (forme), koje predstavljaju skup tehnika (pokreta) povezanih po utvrđenom redosledu. Prema izboru elemenata iz kojih se sastoje, kate se najčešće dele u tri grupe:

• učeničke,

• predmajstorske (uvodne u majstorske),

• majstorske.

Promovisanje karatea

U 19. veku, zahvaljujući Ankoh Itosu i Kanruo Higaona, karate se uvodi u škole i dobija naziv karate-jitsu (veština kineske šake) .

Na prvoj javnoj demonstraciji karatea, 1906. godine na Okinavi, učestvuje njihov učenik Funakoši Gičin. On se s pravom smatra tvorcem modernog karatea zato što je prvi odbacio teške elemente, izmenio nazive kata s kineskog na japanski, napisao prvu knjigu (Karate-do-kyihan) i napravio programe za pojaseve i program rada.

Funakošiju pripada i velika zasluga što je od jedne veštine ubijanja stvorio sport. Ali takmičenje nije bilo cilj vežbanja karatea. Takmičenje je bilo samo sredstvo da se karate i dalje razvija i da se usavršava tehnika onih koji se njime bave.

Funakošijeva prva javna demonstracija izvan Okinave bila je 1916. godine u Centru za borilačke sportove Kjoto, a na poziv ministarstva za prosvetu i kulturu, 1922. godine učestviuje sa timom karatista na Nacionalnom atletskom sletu. Iste godine karate počinje da se izučava na univerzitetu. Tada dolazi do procvata ove veštine. Ipak, drugi svetski rat je stao na put ovom procvatu.

Tek 1955. godine osnovana je prva Japanska karate federacija (JKA), na čijem čelu je bio sam Funakoši. Prvo državno prvenstvo Japana održano je 28. 10. 1957. godine.

Godine 1952. karate je predstavljen u Sjedinjenim Američkim Državama. Japanski instruktori demonstrirali su ovu veštinu u američkim vojnim bazama. 1961. godine osnovana je prva karate organizacija u SAD i iste godine je održano i prvenstvo države u Los Anđelesu.

Nekoliko godina kasnije karate dolazi i u Evropu. Prve zemlje starog kontinenta koje su se upoznale s karateom bile su Francuska, SR Nemačka i Englaska.

Uoči održavanja Olimpijskih igara u Meksiku 1968. godine, održan je predolimpijski karate turnir, sa ciljem da se osnuje svetska karate organizacija i da se karate približi MOK-u. To je bila prva inicijativa da se formira međunarodna karate organizacija. Akciju su poveli Japanci. Evropa je odmah reagovala na tu inicijativu i od strane Evropske karate Unije (EUK), koja je postojala od 1963. godine, inicirana je 1969. godine Internacionalna karate federacija. Sledeće godine nastaje Svetska unija karate federacija (WUKO) i iste, 1970. godine, održava se prvo svetsko prvenstvo u Tokiju. Učestvovalo je 33 zemlje, među kojima je bila i Jugoslavija.

Dve godine kasnije, nakon Kongresa WUKO-a u Parizu, grupa nezadovoljnih zemalja, među kojima je bila i Jugoslavija, pokrenulo je inicijativu za osnivanje nove međunarodne karate federacije svetskog nivoa, što je i učinjeno na osnivačkoj Skupštini 1975. godine u Los Anđelesu. Ta organizacija, Internacionalna amaterska karate federacija (IAKF), 1985. godine menja ime i danas je poznata kao Internacionalna federacija tradicionalnog karatea (ITKF).

Razvoj karatea u Jugoslaviji

U vezi s početkom praktikovanja karatea kod nas, spominju se knjige u kojima su zaljubljenici u taj sport dolazili do prvih saznanja i trenirali ga. Najčešće su džudisti u sklopu svojih treninga vežbali i karate. Neki su se i odvajali i vežbali isključivo karate. Tako su počele da nastaju prve, isključivo karate sekcije, pri džudo klubovima.

Prvi trag o začecima karatea u Jugoslaviji nije potpuno rasvetljen, jer više ljudi taj značaj pripisuju sebi. Iz postojećih izvora može se pretpostaviti da je Đorđe Đuričić jedan od prvih zaslužnih što se karate počeo vežbati nezavisno od džudoa. Iako džudista, u Bazelu, u Švajcarskoj, upoznao se sa karateom i trenirao ga je tri meseca. Po povratku u Jugoslaviju nastavio ga je vežbati i oko sebe okupljati zainteresovane, te je 1963. godine osnovao prvi karate klub u zemlji.

Druga struja se okupljala oko braće Jorga u Pančevu. Oni su prva znanja o karateu sticali iz knjige dobijene iz Francuske.

Da bi se mogla organizovati prva takmičenja u karateu i formirati novi klubovi, bilo je potrebno školovati trenerski i sudijski kadar. Krenuli su se organizovati prvi seminari. Početkom 1964. godine održan je prvi seminar za sudije. Već 15 dana nakon toga održano je i prvo takmičenje. Na leto, iste godine, u Petrovcu na moru, majstor Šotokana 4. Dan , T.Murakami, koji je tada živeo u Parizu, održao je seminar. Bila je to prva profesionalna demonstracija karatea, od strane nekog vrsnog poznavaoca ove veštine, kod nas.

Već nakon prvih demonstracija, došlo je do ekspanzije karatea. Nicali su aktivi, sekcije, klubovi, organizovali se seminari na svim nivoima. Prema mišljenju nekih naših stručnjaka , nijedan sport ni pre ni posle toga nije se tako brzo širio kao što je to bio slučaj s karateom. Godine 1970. ovaj sport je primljen u SOFK-u Jugoslavije.

Najzaslužniji učitelji za promociju karatea van Japana i na ovim prostorima su Tetsni Murakami, Masatoši Nakajama, Masutacu Ojama, Taiđi Kaze i Hidetaka Nišijama.

Etimologija reči karate

U japanskom pismu neki karakteri mogu imati potpuno isti izgovor ali drugačije značenje. Tako je karate u semantičkom smislu doživeo određenu promenu. Postoje dva različita karaktera koja se izgovaraju kara. Jedan znači „prazan“, a drugi bi se mogao prevesti kao „kineski“. Te je šaka. U Japanu je početkom dvadesetog veka postojala dilema oko toga kako bi trebalo pisati reč karate. Da li pomoću znaka koji bi ga okarakterisao kao „prazna šaka“ ili kao „kineska šaka“? Ranih dvadesetih godina prošlog veka na Okinavi češće se upotrebljavao karakter „kineska šaka“.

Za „praznu šaku“ odlučio se sam Funakoši Gičin, nazvavši ovaj vid borenja Dai Nipon Kempo Karate-do ili Veliko japansko pesničenje, put prazne šake. Ova je sugestija u početku izazvala dosta polemike i u Tokiju i na Okinavi, ali je na kraju prihvaćeno i danas je uvaženo značenje karatea kao „prazne šake“.

Karate-do

O etimologiji reči karate već je bilo reči. Do na japanskom znači put. Ovde se do koristi u filozofskom značenju tj. misli se na način života karatiste. To je potpuno posvećivanje ovoj veštini i tumačenje sveta u skladu s tim. U tom, filozofskom smislu, karate je usko povezan sa zen-budizmom i bušidom – kodeksom samuraja. Svaka životna filozofija ima osnovne principe koji je čine posebnom. Osnove karate-do etike čine sedeće vrline:

• strpljenje,

• upornost,

• istrajnost,

• jasne odluke i ispravne namere,

• hrabrost,

• suzdržanost,

• plemenitost,

• poštenje,

• u karateu nikad ne napadaj prvi (karate ni sente naši).

Faze obuke karatista veoma su naporne i dugotrajne. One predstavljaju pravo iskušenje za učenike. Zato je neophodno biti strpljiv i istrajan. Takođe je neophodno da učenik ima jasan cilj i da prema njemu stvara svoj put. Upornost je ta koja će ga držati na tom putu.

Odlučnost u treningu bitna je koliko i sam trening. Kolebljivost u karate-dou smrtni je greh. Zašto smrtni? Rečeno je da je karate-do usko povezan sa zenom i bušidom. Karateka je na svom putu u stalnoj borbi. Dovoljno je zamisliti samuraja koji se usred napada koleba i preispituje da li je možda mogao tu borbu rešiti mirnim putem. Bio bi začas proboden protivničkim mačem. Zen uči da nema osvrtanja nakon što je odlučeno o daljem prvcu. Ali odluka mora proizaći iz ispravne namere. Biti istrajan i odlučan s lošim namerama ima za rezultat nisko produktivno vežbanje i neetičko življenje, a to nije karate-do.

Hrabrost je kod boraca verovatno i najvažnije vrlina. Bez nje se ne može biti dobar borac. Zen takođe kaže da treba biti ravnodušan prema životu i smrti. Kada čovek prebrodi strah od smrti – uz ispravno postupanje, plemenitost i poštovanje, odnosno osnovnih bedema obuke i vaspitanja sledbenika karate-doa – ostaje čista hrabrost.

„Da bi se dubinski ovladalo veštinom i da bi se shvatila njena filozofsko-etička poruka, čovek mora biti u celosti posvećen. Zbog toga je karate-do način života.“

Zaključak

Da bi se karate detaljnije upoznao, neophodno je ući u salu. Mnoge tajne koje karate čuva u sebi kada se napišu, odnosno, verbalizuju nikako ne mogu dočarati njegovu suštinu i poruku slušaocima koji nemaju lično iskustvo i čak zvuče kao mitovi. Ti mitovi postaju stvarnost tek kroz predan, mukotrpan trening. Tek kada učenik dotakne magiju karatea, shvatiće da ni zen, ni bušido, ni taj naizgled mazohistički trening do iznemoglosti nisu niti protivprirodni, niti nedostižni, nego su nužni da bi ta magija trajala.

Oni koji nisu spremni da se toliko predaju ovom načinu života, mogu od karatea uzimati onoliko koliko žele. Karate je tu za svakoga u onoj meri u kojoj ga taj koji mu pristupa želi.

Korišćena literatura:

1. Borilačke veštine za 2. i 3. razred usmerenog obrazovanja, zanimanje tehničar društvene samozaštite i za učenike srednjih škola unutrašnjih poslova, dr.M.Zulić et a, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi Sad, 1990.

2. Karate, P.Bogdanov i SV.Ivanov, Medicina i fizkultura, Sofija, 1972.

3. Karate-do, Veliko japansko pesničenje, N.Simić, Beograd, 2005.

4. Karate-do, moj životni put, G. Funakoši, Panpublik, Beograd, 1988.

5. Mala karate enciklopedija, S.Bubalo, Vukovar, 2005.

6. Zen i japanska kultura, D.T.Suzuki, Geopolitika, Beograd, 2005.

7. Ju-Karate ’63-’93, D.Doder, Sans, Novi Sad, 1995.

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *